Kako naš hrvatski jezik nitko nije bolje proslavio i nitko ga tako dobro nije poznavao kao naši antologijski pjesnici, knjižničarka je učenicima osmog razreda kreativnom radionicom približila poeziju četiri hrvatska antologijska pjesnika i njihove biografije te  tako kod učenika nastojala razviti  ljubav prema materinskom jeziku, ali i čitanju poezije u Godini čitanja. Kao uvod u radionicu, učenica Petra Lukić je prezentacijom upoznala ostale učenike s osnovnim informacijama o manifestaciji Mjesec hrvatskoga jezika i ukratko se prisjetila što su dosad naučili o burnoj povijesti hrvatskoga jezika.  Zatim su prešli na samu radionicu. Učenici su podijeljeni u četiri skupine, a svaka je brojila tri učenika.

Svaka je skupina u omotnici dobila izrezane stihove jednog pjesnika, a zadatak je bio od antologijskih stihova načiniti novu pjesmu tako da stihove zalijepe na papir u boji. Kad su dobili stihove, knjižničarka im nije otkrila o kojem je pjesniku riječ. Tek kad su učenici složili vlastitu pjesmu, svaka je skupina saznala čiji su slavni stihovi. Svaki je pjesnik bio zastupljen s tri pjesme.

Prva je skupina imala stihove Antuna Gustava Matoša iz njegovih pjesama 1909., Djevojčici mjesto igračke i Maćuhica. Druga je skupina imala stihove Antuna Branka Šimića i stihove pjesama Opomena, Molitva na putu i Himnos.  Treća Dragutina Tadijanovića i stihove iz pjesama  Nosim sve torbe a nisam magarac, Da sam ja učiteljica i Dugo u noć, u zimsku bijelu noć. I četvrta je skupina imala stihove iz pjesama Zvijezda da mi je biti, Moj grob i Moj Bog Josipa Pupačića.  Jedan je učenik iz svake skupine glasno pročitao pjesmu koju je složila njegova skupina, a onda su, uz pomoć knjiga i tableta, krenuli u istraživanje raznih zanimljivosti iz biografija spomenutih antologijskih pjesnika čime  je knjižničarka  zapravo željela pokazati učenicima kako se može istraživati na tradicionalnim i suvremenim izvorima znanja. Tako su otkrili da je Antun Branko Šimić živio samo 27 godina, dok je Dragutin Tadijanović živio 102 godine. Josip je Pupačić 1971. godine, prije 50 godina, poginuo u zrakoplovnoj nesreći, u svojoj je pjesmi Moj grob gotovo predvidio vlastitu smrt, a među poginulima je bila i njegova petogodišnja kći Rašeljka. Antun je Gustav Matoš svirao violončelo, a umro je 17. ožujka kada je  objavljena  „ Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika“, no 1914. godine. Tadijanovićeva je pjesma Dugo u noć, u zimsku  bijelu noć napisana sredinom kolovoza. Za vrijeme radionice učenici su pročitali i prokomentirali Matoševe mudre misli o hrvatskom jeziku te slavnu pjesmu Vladimira Nazora Hrvatski jezik.

Svakako treba naglasiti kako je za vrijeme radionice vladalo iznimno radno i pozitivno ozračje.

knjižničarka Katarina Blažević