Samoj je radionici prethodio uvodni dio koji se sastojao od rada na tekstu o jeziku našeg književnog velikana Antuna Gustava Matoša, prezentacije učenica Laure Jokić i Ivane Vidaković u kojoj smo doznali osnovne informacije o Mjesecu hrvatskoga jezika i prisjetili se njegove burne povijesti te kratke pravopisne vježbe. Zatim je izvedena sama radionica. Učenici su bili podijeljeni u četiri skupine, a svaka je brojila četiri učenika. Svaka je skupina u omotnici dobila izrezane stihove jednog antologijskog hrvatskog pjesnika, a zadatak je bio od tih stihova načiniti novu pjesmu tako da stihove zalijepe na papir u boji. Kad su dobili stihove, učenicima nije otkriveno o kojem je pjesniku riječ. Tek kad su složili vlastitu pjesmu, svaka je skupina saznala čiji su slavni stihovi. Svaki je pjesnik bio zastupljen s tri pjesme. Prva je skupina imala stihove Antuna Gustava Matoša iz njegovih pjesama 1909., Djevojčici mjesto igračke i Maćuhica. Druga je skupina imala stihove Antuna Branka Šimića i stihove pjesama Opomena, Molitva na putu i Himnos.  Treća Dragutina Tadijanovića i stihove iz pjesama  Nosim sve torbe a nisam magarac, Da sam ja učiteljica i Dugo u noć, u zimsku bijelu noć. I četvrta je skupina imala stihove iz pjesama Zvijezda da mi je biti, Moj grob i Moj Bog Josipa Pupačića. Jedan je učenik iz svake skupine glasno pročitao pjesmu koju je složila njegova skupina, a onda su, uz pomoć tableta, krenuli u istraživanje raznih zanimljivosti iz biografija spomenutih antologijskih pjesnika. Tako su otkrili da je Antun Branko Šimić živio samo 27 godina, dok je Dragutin Tadijanović živio 102. godine. Josip je Pupačić  1971. godine poginuo u zrakoplovnoj nesreći, u svojoj je pjesmi Moj grob gotovo predvidio vlastitu smrt, a među poginulima je bila i njegova petogodišnja kći Rašeljka. Antun je Gustav Matoš svirao violončelo, a umro je 17. ožujka kada je  objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, no 1914. godine. Tadijanovićeva je pjesma Dugo u noć, u zimsku  bijelu noć napisana sredinom kolovoza i još puno raznih zanimljivosti.

   Zašto baš stihovi antologijskih pjesnika? Nitko naš hrvatski jezik nije poznavao bolje od antologijskih pjesnika, nitko ga nije više osjećao i nitko ga nije više proslavio. Namjera je bila i potaknuti učenike na čitanje poezije. Svojim su istraživanjem učenici zapravo otkrili da je povijest hrvatskoga jezika burna kao i povijest samoga naroda, a jednako su tako burne bile i biografije pjesnika koji su na hrvatskom jeziku napisali najljepše stihove. Osim ovih spoznaja, najvažnija je misao koja je radionicom trebala  doprijeti do učenika svakako Matoševa  misao kako je hrvatski jezik proizvod odnosa Hrvata prema Hrvatskoj. Treba spomenuti i da su učenici tijekom radionice pretraživali mrežnu stranicu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje te se upoznali s časopisom Jezik- časopisom za kulturu hrvatskoga književnog jezika.

    Na kraju, podsjetimo kako je kao početak Mjeseca hrvatskoga jezika uzet 21.veljače, Međunarodni dan materinskoga jezika, a završetak  17. ožujka, dan objave  Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika  iz 1967. godine. Učenici su tijekom radionice učili, istraživali, povezivali i bili kreativni, a vladalo je iznimno radno i pozitivno ozračje.

knjižničarka Katarina Blažević