U predstavi su uživali učenici razredne nastave te učenici petog razreda, a trajala je 40 minuta. Kako je tema predstave čitanje lektire i knjiga općenito, predstava se sjajno uklopila u Mjesec hrvatske knjige, manifestaciju koja se bavi poticanjem čitanja, te Europsku godinu mladih. Izvedbu predstave u našoj školi dogovorila je knjižničarka Katarina Blažević, a intervju s redateljem i glumcem Jakovom Jozićem napravile su učenice petog razreda

Emilija Tunjić i Ruža Ripić  

I N T E R V J U 

 Redatelj i glumac Jakov Jozić: Čitati  knjige je važno   

            da bismo razvijali mozak i maštu te bili kreativni! 

S redateljem i glumcem u predstavi Ah ta lektira ne da mi mira Jakovom Jozićem razgovarale smo  24. listopada 2022. u knjižnici nakon izvedbe spomenute predstave u našoj školi. U pripremanju ovog zanimljivog razgovora pomogla nam je naša knjižničarka Katarina Blažević. 

Hvala Vam što ste izdvojili vrijeme za ovaj razgovor. U kojim ste sve gradovima i selima igrali predstavu Ah ta lektira ne da mi mira? 

Krenuli smo prije godinu dana. Ne mogu vam ni reći u koliko gradova i sela smo bili, ovo nam je 150. ili 160. izvedba. Bili smo širom Istre, a ovo nam je zapravo prvi put da smo u Slavoniji. Sad idemo u Viškovce, a sutra u Vinkovce. Igrali smo u Dalmaciji, u Primoštenu smo bili prošli tjedan, u Rijeci. Čak planiramo igrati u Njemačkoj.  

Jeste li dugo pripremali ovu predstavu? Jeste li morali puno vježbati? 

Kolegica je pisala tekst nekih mjesec i pol dana i vježbanje predstave je bilo još neka dva mjeseca.  

Zašto ste za temu predstave izabrali baš čitanje lektire? 

Htjeli smo napraviti dječju predstavu u kojoj bismo obuhvatili neku temu koja danas fali mladima pa smo shvatili da je sve veći nedostatak čitanja. Ne samo lektire, nego knjiga kao takvih u ovom svijetu tehnologije. Iz tog razloga smo se dotaknuli baš ove teme. 

Zašto je čitanje knjiga važno? 

Zato da bi se razvijao mozak, da bi se razvijala mašta, da bismo mogli biti kreativni, da bismo u svakodnevnoj komunikaciji znali koristiti više riječi. Zbog obrazovanja i zabave. 

Koja je vaša najdraža  knjiga i koju knjigu, po vašem mišljenju, učenici naše škole nikako ne bi trebali propustiti pročitati? 

Meni je najdraža bila Emil i detektivi. Preporučio bih i Trojicu u Trnju te Duh u močvari. Kao klincu su mi sve lektire odgovarale, do srednje škole, tu su se našle neke koje mi više nisu odgovarale. 

Što je bolje- knjiga, predstava ili film? Zašto? 

Svatko nosi svoje. Film nosi svoje kvalitete, knjiga nosi svoje kvalitete. Mislim da se ne bi trebalo uopće uspoređivati. Knjiga daje to da sami zamišljamo likove, mjesta, ljude. Sve zamišljamo sami pa onda nekako bude više po našem ukusu cijela priča, dok nam film ponudi već gotovu stvar.  Film gleda s nekog drugog aspekta na neke druge stvari tako da ne bi trebalo uopće uspoređivati. 

Zašto ste izabrali glumu? Jeste li već kao dijete maštali o karijeri glumca? Koje su prednosti, a koje mane glume? 

Kao mali nisam razmišljao da ću se baviti glumom, više mi je to bio kao hobi. Krenuo sam na dramsku u Samoboru kao mali, nakon toga sam se prebacio u dramski studio u ZKM-u u Zagrebu. Zapravo nisam razmišljao da bi mi to bio posao, više mi je to bila zabava. Nakon srednje škole nisam znao na koji bi fakultet išao  i onda sam se krenuo pripremati za glumu. Kad sam upisao Akademiju, zapravo je bilo gotovo. A koje su prednosti i nedostatci? Prednosti su te da vam je posao uvijek zabavan. Naš posao nije posao, nego volimo ga iskreno i radimo tako da ga ne doživljavamo kao posao. Nedostatci su možda  što nema sigurnosti i često se mora raditi još jedan posao da bi se preživjelo.  

Biste li mladima preporučili da postanu glumci? 

Ako ih to jako zanima i ako to jako vole da. Ali samo ako to jako, jako, vole. 

Imate li tremu na pozornici? 

Imam. Mislim da je trema dobra za glumce. Ako nema tremu, znači da ga nije briga za posao. 

Kojeg biste glumca ili glumicu voljeli upoznati? (Može biti hrvatski ili strani glumac) 

Od hrvatskih pokojnog Fabijana Šovagovića, a od stranih Edwarda Nortona. 

Možete li nam reći nešto više o izlasku vaše predstave iz Republike Hrvatske? 

Shvatili smo da zapravo imamo gotovo više učenika u Njemačkoj nego u Hrvatskoj, nažalost. Tako smo se dotaknuli nekih tema da bi to bio München  ili Frankfurt. Dogovaramo još, moramo naći škole gdje ima puno hrvatske djece. Zapravo su ti planovi u početku, ne znamo još hoćemo li uopće ići. Drugi je plan Italija, tamo ima hrvatskih škola. Predstava bi se izvodila na hrvatskom jeziku kako ne bi zaboravili vlastiti jezik. 

Puno hvala na razgovoru. 

Emilija Tunjić i Ruža Ripić, učenice petog razreda