Učiteljica je bila ugodna sugovornica, a prijateljici zahvaljujem na podršci.

          Kao članica novinarske skupine,ove sam školske godine poželjela intervjuirati osobu kojoj bi se svi učenici naše škole mogli diviti,koja bi nam mogla biti uzor i od koje bismo nešto mogli naučiti. Razmišljajući,shvatila sam da zapravo ne moram ići nikamo izvan škole koju pohađam. Tako sam odlučila napraviti intervju s učiteljicom razredne nastave, Anom  Šimunec, koja je 2009.godine proslavila 40 godina rada u našoj školi. Budući da je bilo puno posla i da sam imala malu tremu,zamolila sam prijateljicu Donu da mi bude podrška i da mi pomogne. Hvala joj! Intervju sam obavila u zbornici. Moram istaknuti da mi je bilo ugodno jer je učiteljica bila jako opuštena i iskrena. Na početku intervjua zahvalila sam učiteljici što je izdvojila malo vremena za mene i čestitala joj na 40 godina radnog staža u našoj školi. Tada sam počela s pitanjima.

     KAKO JE SVE POČELO…       

 Petra: Sjećate li se točnog datuma kad ste počeli raditi kao učiteljica?

Učiteljica: Da,27.ožujka 1969.godine. Bio je četvrtak, radila sam od 10:30  do 14 sati. Bilo je mnogo više učenika nego sada, tada se radilo i subotom. Bila sam jako iznenađena koliku sam plaću dobila.

Petra: Kako je protekao Vaš prvi radni dan?

Učiteljica: Protekao je u upoznavanju učenika i novih kolega. Nisam imala  nikakvu tremu, ali je zato trema vladala na roditeljskim sastancima.

Petra: U kojim ste sve školama radili?

Učiteljica: Samo u OŠ Matija Gubec u Piškorevcima.

Petra: Što onda za Vas znači škola u Piškorevcima? Je li Vam drago što ste cijeli radni  vijek proveli u toj školi ili biste voljeli da ste  radili u još nekim školama?

Učiteljica:  Nije mi žao što sam radila samo u toj školi. O tome koliko i što mi sve znači škola u Piškorevcima mogla bih jako puno govoriti. Poznata sredina, generacije učenika koje srećeš svaki dan, koji ti zahvaljuju…

      BITI  UČITELJICA                

Petra: Zašto ste odlučili postati učiteljica?

Učiteljica:Prabaka mi je uvijek savjetovala da postanem učiteljica, a i voljela sam djecu.

Petra:Jeste li morali puno učiti da biste postali učiteljica?

Učiteljica: Nisam morala puno učiti, na satu sam pažljivo slušala i to je tajna mog uspjeha u obrazovanju.

Petra: Kako je nekad bilo biti učiteljica, a kako je danas? Postoji li razlika?

 Učiteljica:Razlika je u tome što su danas djeca slobodnija, prije su roditelji govorili da možemo djecu disciplinirati kako god želimo, mnogi su bili i nepismeni. Bio je veći strah od učitelja što nije bilo u redu, bio je drugačiji odnos među svima nama.

Petra: Što biste izdvojili kao najljepši dio svog  posla, a što biste naveli kao njegovu  ružnu stranu?

Učiteljica: Meni je najljepše kad doživim da me  bivši učenici respektiraju,  pozdravljaju i sjećaju me se, a ružno je upravo suprotno. Kad te se ne sjećaju,kad ne pozdrave…

Petra: Što po Vašem mišljenju znači biti dobar učitelj?

Učiteljica:Biti dobar učitelj znači prenositi  znanje na djecu, imati korektan odnos s djecom, poštivanje jedni drugih.

Učiteljica koja ne voli upisivati jedinice!

Petra: Volite li djecu s kojom radite?

Učiteljica: Jako volim djecu, s njima se ponašam kao da su moja vlastita. Šalimo se, ali ponekad treba biti i  strog.

Petra: Jesu li Vas u 40 godina puno puta naljutili?

Učiteljica: Ne, nisu me često razljutili, nemam ružnih  iskustava.

Petra: Kako reagirate kad Vas učenici ipak naljute?

Učiteljica: Pa, upozorim ih i opomenem da moraju raditi i slušati jer

 je to za njihovo dobro, ali brzo popustiš i idemo dalje.

Petra:Kako učenici reagiraju na loše ocjene?

Učiteljica:Bude im žao kad vide ocjene na kraju godine, reagiraju kasno, nisu učili na vrijeme. Bude im žao što nisu među onima koji su dobili pohvalnicu.

Petra: Volite li u imenik upisivati jedinice?

Učiteljica:  Ne volim. Uvijek pokušavam pronaći što učenik zna, da bude što manje negativnih ocjena.

Petra: Mislite li da je Vaš posao naporan?

Učiteljica: Ne, nije naporan ako ga voliš. Sviđa mi se što se mi učitelji za posao možemo pripremiti kod kuće. Zahtjevan je, ali lijep.

Petra: Je li Vam se ikad dogodilo da ste bili toliko umorni da ste   ispravljanje ispita ostavili za sutra?

Učiteljica:  Pa je, da. Dogodi se zbog privatnih poslova  koji ne mogu čekati. U razredu ima mnogo učenika pa treba dosta vremena da se sve napravi.

Petra: Kako Vam se čine mladi učitelji?

Učiteljica: Mladi misle da je to sve idealno, treba se spustiti na nivo   učenika.

Petra:Biste li preporučili mladima da postanu učitelji?

Učiteljica: Preporučila bih. Lijepo je raditi s djecom,na mladima svijet ostaje.

        UČITELJI U DRUŠTVU      

Petra: Kako društvo doživljava učitelje? Imaju li doista tri mjeseca praznika kako se priča?

 Učiteljica:  Društvo ne doživljava učitelje onako kako bi trebalo. Ne, nije točno da imamo tri mjeseca praznika. Imamo godišnji odmor  kao i ostali zaposleni ljudi. Učitelji marljivo rade i kad u školi nema učenika, samo to ljudi ne vide.

Petra: U zadnje vrijeme jako često čujem riječ recesija. Kako recesiju proživljavaju učitelji?

Učiteljica:Čini mi se da učitelji recesiju proživljavaju malo lakše, plaće su nam male, ali  redovite. Zaposleni u privatnom sektoru recesiju ipak proživljavaju teže jer upoće nisu sigurni hoće li biti plaćeni za svoj rad.

Petra: I za kraj, jeste li slavili svojih četrdeset godina rada u našoj školi? Jeste li dobili  kakav dar?

Učiteljica:  Da. Kolege su  me iznenadile na jednodnevnom izletu u Iloku gdje su mi poklonili prekrasnu narukvicu koju vrlo rado nosim.

              Na kraju mi je naša učiteljica s bogatim iskustvom,uz želju da se neke stvari promijene, preporučila da postanem učiteljica jer ću tako vječno ostati mlada. Tko je okružen mladošću, nikad ne ostari.       

                                                                   Petra Tomić, 7.a